Izložba Ivice Kiša ‘Plakati’ u Galeriji Vladimir Filakovac

U Galeriji Vladimir Filakovac, otvara se 1. srpnja u 20sati izložba Ivice Kiša pod nazivom Plakati. Izložbu će otvoriti Svebor Vidmar, voditelj Galerije Vladimir Filakovac.  Izložba je otvorena do 25. srpnja 2019., radnim danom od 10 do 20 sati. Ulaz je besplatan.

Ivica Kiš je do sada imao samo jednu samostalnu izložbu plakata, 1983. godine u Galeriji “Intime”, sekcije seniora Društva arhitekata u Zagrebu, za koju je predgovor na deplijanu izložbe napisao prof. Darko Glavan.

Kada bismo trebali odrediti koja je to likovna disciplina po kojoj bi Ivica Kiš bio najprepoznatljiviji, bila bi to vjerojatno “njegova” camera obscura, s kojom se počeo intenzivnije baviti od 1995. godine. Kiš je otad dio svog života posvetio upravo njezinoj popularizaciji, što je kasnije iznjedrilo deset zanimljivih samostalnih izložbi, a objavio je i priručnik za nastavnike likovnog i tehničkog odgoja, Camera obscura, u izdanju Školske knjige, 2007. godine. Priručnik su ubrzo prepoznali i struka i javnost, te ga je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske uvrstilo na popis obvezne literature za usmeno polaganje stručnog ispita za zvanje fotografa. 

Camera obscura bila je tehnika, preteča prvom fotografskom aparatu. Njom su se služili i renesansni slikari ne bi li postigli veći stupanj realiteta u svojim slikama. Prvi puta se spominje u 7. stoljeću prije Krista u dalekoj Kini. Navodno je za njezine mogućnosti znao i sam Aristotel, a arapski znanstvenici su je upotrebljavali kako bi mogli pratiti nebeske zvijezde i pomrčinu Sunca. Ivici Kišu takva je mogućnost snimanja motiva s veoma širokim rasponom osvjetljenja, uz samo jednu ekspoziciju, omogućila kasnije ući u svijet beskrajnog eksperimentiranja i izrade različitih tipova tamnih komora. Iz toga se kasnije izrodio i ciklus stereoskopskih slika, s kojima je uspio postići nevjerojatan osjećaj dubine snimljenog prostora. Takav tip izložbe stereo slika, u kojoj je koristio fotografske slike snimljene camerom obscurom i digitalnim fotoaparatom, po prvi puta je bio predstavljen domaćoj javnosti upravo u Galeriji Vladimir Filakovac, 2009. godine.

Ivicu Kiša najbolje je opisati kao svestranog autora nalik renesansnom čovjeku, poput Leonarda da Vincija, koji je nacrtao i opisao cameru obscuru na samom koncu stoljeća (1498. godine). Kišovo polje interesa je nevjerojatno, ako uključimo i znanja iz različitih oblika života, s kojima lakoćom barata, tako da često u razgovoru znade preskakati s lakše na složeniju temu. Ponekad nam se učini da je to za njega više stigma nego blagoslov, jer živimo u doba gdje vladaju mediokriteti i sve su se naše vrijednosti srozale na niske grane, izgubivši pritom bilo kakav stav i samokritičnost.

Ivica Kiš diplomirani je inženjer arhitekture. Radeći u operativi i u velikom projektnom birou građevinskog poduzeća Tehnika, naučio je biti timski igrač, jer je pojedine odluke morala donijeti struka, specijalizirana za određena pitanja, bilo da je riječ o statici, materijalima, izvedbi, oblikovanju… Tako je znatiželjni Kiš, kojemu je umjetnost oduvijek bila strast, počeo rasti u svim smjerovima likovnosti ne bi li izvukao iz pojedinih segmenata ono najbolje. Uz arhitekturu, umjetnik se tijekom života, osim pedagoškim radom, uspješno bavio i dizajnom, karikaturom, ilustracijom, aranžerstvom, scenografijom…, prilagođavajući svoju prepoznatljivu formu zadanom sadržaju. Svoj je izričaj pronašao i u zaboravljenoj tehnici – vinorellu, sličnoj akvarelu, osim što se umjesto akvarelnih boja koristi pravo vino s vodom. Manje je poznato da se Kiš bavio i rock glazbom, ali životni put ga je odnio u drugom smjeru, ne manje kreativnom.

Njegova izložba plakata kojom se ovom prigodom predstavlja u Galeriji Vladimir Filakovac, retrospektivnog je karaktera, jer kroz nekoliko desetljeća prati njegov razvojni put. Kao autor, oduvijek je bio sklon inovacijama. Svoju funkcionalnost i sistematičnost, potaknutu ekonomskim neprilikama, pronašao je u jednostavnoj tehnici – ozalid kopiranju, korištenom isključivo za umnažanje arhitektonskih nacrta, u trenutku kada je skupi sitotisak bio u modi, što je omogućilo izradu plakata u manjoj nakladi, pritom uštedjevši naručitelju poprilične novčane svote. Jedinim se problemom pokazalo da su takvi plakati bili podložni propadanju, za razliku od sitotiska, kojega je autor kasnije također koristio u svojem stvaralaštvu. 

Upravo neke od takvih plakata izradio je sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća za Dječje kazalište Dubrava, još kao student arhitekture, kada je s Rudolfom Zupčićem, Antunom Crljenom i drugim kazalištarcima bio jedan od vanjskih suradnika, a oni su svojim djelovanjem oplemenili taj prostor, stvorivši brojne uspomene mališanima Dubrave. Ono što je karakteriziralo Kišove plakate bile su dopadljive jarke, plošne boje sa stiliziranim likovima, za što su inspiracija bili domaći crtani filmovi i stripovi Zlatka Grgića, Ante Zaninovića, Krešimira Skozreta…, u kojima je bila vidljiva sva virtuoznost linije i teksture. Razigranost plakata naglašavao bi upotrebom otkvačene tipografije samog naslova predstave koja je intuitivno odgovarala duhu vremena. Plakati su pomogli da navedene predstave postanu popularne među djecom, jer su ih upravo oni privukli da posjete to legendarno kazalište u Dubravi. Valja spomenuti plakate kao što su: Zlatni zub, Zobeida, Mudri cigo, Vilibald i jednooki div… Uz to, u istom je razdoblju izradio prepoznatljivi logotip kazališta, čime je postao nezaobilazni čimbenik njegove povijesti. 

Od klupskih plakata, treba svakako naglasiti one što ih je izrađivao za legendarni, omladinski klub “Jabuka” tehnikom ozalidnog umnažanja, koncem 1968. godine. Kiš je izradio i prepoznatljivi, zaštitni znak kluba koji je u upotrebi više od pola stoljeća, doživjevši samo blagi redizajn drugih autora.

U jednom novinskom intervjuu, Ivica Kiš je razotkrio svoj način promišljanja vezan za plakatnu umjetnost: “Budući da je prostor plakata urbani (javni) prostor, svaki plakat ima tri aspekta, sagledavanje (uočavanje) iz daljine (preko ulice), gledanje (u prolazu ili prilazu) s nekoliko metara udaljenosti i iščitavanje (s udaljenosti od pola metra ili manje). Ovaj zadnji (intimni) najbliži aspekt plakata postaje veoma važan za plakate tog vremena, možda i zbog razloga koji sam već spomenuo, a to je prostor enterijera koji plakati tog vremena osvajaju.”

Sav taj sistematični pristup vidljiv je i na retrospektivnoj izložbi u Galeriji Vladimir Filakovac, vezano za kazališne, glazbene, klupske i plakate za vlastite nastupe, koje je autor radio uglavnom volonterski. Oni nam svjedoče o specifičnoj estetici minulih vremena gdje se isključivo koristila mašta i kreativnost, a ne kao danas, neki računalni efekti koji često nameću gotova, neinventivna rješenja. // Svebor Vidmar

 

Vaš komentar...