Večer Angelina Preljocaja u zagrebačkom HNK-u

U Zagreb ponovo dolazi poznati svjetski umjetnik Angelin Preljocaj, a prvi put će njegove dvije koreografije postati dijelom stalnog repertoara HNK u Zagrebu. Zagrebačka publika imala je priliku već nekoliko puta uživati u koreografskim bravurama Angelina Preljocaja, a nesumnjivo će i ovo djelo potaknuti veliki interes. U prvom dijelu autor se bavi temom Nagovještenja (Annonciation), ključnim trenutkom utkanim u temelje kršćanstva, tražeći što ono osvješćuje u nama. Dok se u drugom dijelu koreografije (La Stravaganza) bavi temom imigracije gdje prošlost upada u budućnost, kao da je vrijeme petlja, vječnost. Zagrebačka premijera održat će se u petak, 7. lipnja 2019. Ulaznice možete kupiti ovdje!

 

IZ KRITIKA

Stiglo je vrijeme da Preljocaj, jedan od vrhunskih francuskih eksperimentalnih koreografa napravi predstavu kakvu New York zavrjeđuje.

On je iznimno promišljen koreograf kojega zanima  instinktivno što se u njegovu djelu javlja kao atavizam ili seksualnost. Prošlo ljeto, balet Pariške Opere predstavio je u Metropolitan  operi Le Parc, predstavu zasljepljujuća sjaja ljubavnih igara iz 18. stoljeća, a grublja mješavina slične erotike i izvitoperenosti može vidjeti u Joyce teatru.

Iako kraća od  cjelovečernje predstave Le Parc, tri  provokativna djela s kojima je Ballet ovaj utorak otvorio jednotjedno gostovanje, pokazuju tipičnu Preljocajevu dihotomiju. On je koreograf za publiku koja razmišlja, iznimnog tjelesnog stilskog potpisa. Energija, čak simulirana brutalnost, prožima njegove koreografije, ali ne nedostaje ni nježnosti.

Program u Joyce teatru prikazuje američku premijeru predstave Annonciation koja je zamišljena kao lirski, čak i erotski susret Marije i ženskoga anđela. Le Spectre de la Rose je briljantan i oštar komentar na istoimeni balet Mihajla Fokina iz 1911. i već je bio prikazivan na Američkome plesnom festivalu u Durhamu 1995. godine. Isto tako i Noces koji je Preljocaj predstavio prigodom američkog debija njegove kompanije.

Ta sezona je uglavnom prošla nezapaženo, iako su oni, koji su pratili razvoj Preljocaja kao koreografa u Francuskoj i po raznim dvoranama diljem SAD-a, mogli uvidjeti dubinu njegovih nakana. Poput Marthe Graham on se bavi unutarnjim osjećajima, posebice onima koje ljudi ne mogu sami sebi priznati.

Za razliku od Graham, on u 41. godini još uvijek nije razvio vlastiti kodificirani idiom pokreta. Umjesto toga, uspješno nastavlja generirati nove pokrete koji služe njegovoj umjetničkoj svrsi u svakoj koreografiji.

U tom pogledu, Annonciation očarava ne zato što bi nagovještavao seksualnu privlačnost između anđela i Marije, nego zato što cijeli susret poprima obilježje tečnog jezika pokreta. Ipak, Le Spectre de la Rose je daleko spektakularniji i nudi kazališni potez genijalca koji počinje tamo gdje je Fokine stao.

Što se pak tiče Preljocajeve verzije Les Noces, baleta Stravinskoga i Nižinske iz 1923., djelo je izgubilo svoj utjecaj iz 1991. i ističe se uglavnom svojom energijom. Predstava nagovješćuje previše značenja ali ne pokazuje dovoljno, pa su je prevladali njegovi zreliji radovi. (npr. La Peau du Monde, poetsko djelo s filozofskim odjekom).

Zahvaljujući gostovanju u Joyce teatru, tri su koreografije zajedno ponudile skladniji pogled na Preljocajev repertoar nego kada su izvođene samostalno. Francuski koreograf albanskih korijena crpio je svoje znanje o balkanskim seoskim ritualima za predstavu Noces. Unaprijed dogovoreno vjenčanje stvara više straha nego nade, a Preljocajevih pet parova to jasno pokazuju. Muškarci u košuljama i kravatama djeluju kao svadbena policija, koji golonoge se žene u kratkim čizmicama bacaju naokolo gotovo jednako kao i lutke u svadbenim haljinama koje patetično vise na stalcima.

Le Spectre de la Rose istražuje sa zadivljujućom ispravnošću zamagljenu granicu između realnosti i fantazije. Lik Nižinskoga ili androgeni duh ruže postaje grabežljivi ekshibicionist u jakni koji se sparuje sa ženom koja spava u potkošulji. Jasna je aluzija na podsvjesnu erotsku poruku Fokinova baleta, međutim Preljocaj proširuje temu. Na drugoj strani pozornice dvjema ženama u haljinama udvaraju dva matadora koji skaču na pozornicu i s nje, točno kada glazba Carla Marije von Webera signalizira poznati skok Nižinskoga kroz prozor. Toliko o neo-romantičnom prizoru nevine mlade djevojke koja sanja o duhu ruže nakon što se vrati s bala. Preljocaja ovdje zanima potisnuta žudnja…Na isti način realnost dvaju parova na balu preokrenuta je u fantaziju pa čak i apsurdnost…

(Ann Kisselgoff  New York Times, 17. IV. 1997.)

Foto: Ercegović/Bratoš

Društvene mreže

Vaš komentar...