21. studenoga 2020.

odjeci kulture

sve o kulturi na jednom mjestu

‘Ciganin, ali najljepši’ u režiji Ivice Buljana zrcalo je društvenih aktualnosti

Procesom postupne digitalizacije sadržaja i omogućavanjem praćenja predstava online u posljednjih je mjesec dana iz udobnosti vlastitog doma moguće ostati u toku i pratiti aktualan kulturni program. Na repertoaru je zagrebačkog HNK svoje mjesto pronašla i proslavljena predstava autora Kristiana Novaka, nazvana po istoimenom romanu.

Kazališna je adaptacija Novakovog romana Ciganin, ali najljepši , praizvedena 30. prosinca 2017. godine u zagrebačkom HNK, izazvala lavinu burnih, ali u najvećoj mjeri pozitivnih komentara i kritika, fascinirajući i intrigirajući pritom tradicionalno zahtjevnu kazališnu publiku. Način obuhvata samog sadržaja, rascvjetane palete likova i fabula, kao i njihovih neočekivanih dodirnih točaka, u prvi plan bacivši (ne)toleranciju sredine, moralnu dekadenciju i društvenu korumpiranost  samo su neki od razloga pohvale ovog kompleksnog i dugo očekivanog dramskog prikaza. U režiji Ivice Buljana, u predstavi su na poman i precizan način vješto isprepleteni elementi kriminalističkog, ljubavnog, psihološkog pa i socijalnog karaktera.

Glavna je radnja, kao i samo mjesto i način njenog odvijanja, slijedeći nit samog romana, poslužila kao ogledalo u društveno i psihičko stanje naizgled nevažnog Međimurja. Pljačke i nesuglasice, svakodnevno nasilje i netolerancija između domicilnog stanovništva i romske nacionalne manjine najveći su problem s kojima se ova okolina suočava već godinama.

Motivom ubojstva i otvaranjem radnje na zanimljiv način uvođenjem čina kriminalističke istrage već na samom početku dolazi do stvaranja tenzije koja prati i diktira razvoj fabule do samog kraja drame. Predstavljanjem tih elemenata rađa se tamna i nejasna okolina u kojoj je tragedija gotovo pa i neizbježna. Na prvi pogled sasvim mirno međimursko naselje Sobolščak mjesto je prigušenih predrasuda koje čekaju svoju iskru, a zatim zapale svoj plamen kojim će potaknuti lančanu reakciju i još više produbiti jaz između njih i problematične nacionalne manjine iz susjednoga Bukova Dola. Osim očite tangibilne nervoze i obostranih predrasuda, još jedan razlog nelagodnosti jest i činjenica da upravom sjeverom Hrvatske prolazi nekoliko pravaca vitalnih za funkcioniranje okrutnog, ali nažalost doista stvarnog svijeta trgovine drogom i ljudima.

Ipak, upravo je takav zabačen i nedovoljno promatran i istražen kraj mjesto rađanja neobične, ali jake emocionalne i erotske ljubavi koja prkosi zdravom razumu. Kao netipični predstavnici svojih sredina koji nastoje razbiti predrasude i društvene norme svojih strogih i izuzetno zatvorenih i konzervativnih zajednica, Milena (Nina Violić) i Sandi (Filip Vidović) svojom su naizgled nemogućom ljubavi postavili čvrste i neporušive temelje glavne radnje oko koje se grade ostali elementi predstave, u konačnici bivajući spojenima u kompleksan mozaik događaja koji (ipak nedovoljno jasno) zrcali priču suživota dviju zajednica. Zabranjena je ljubav prikazana u punom sjaju, bivajući čvrstom i jasnom, ali u isto vrijeme dovoljno dubokom i sentimentalnom, pritom svjesno aludirajući na činjenicu da ljubav može poslužiti kao inicijator otvaranja sredine i razbijanja utaborenih predrasuda. Taj su primjer neko vrijeme i utjelovljavali , bivajući živim pokazateljem da je suživot zajednica razdijeljenih svojim kulturnim uvjerenjima i više nego moguć. 

Od samog su početka Sandi i Milena u svom odnosu iznova pronalazili presliku jedno drugog, nazirući u svom partneru nijanse boja svog portreta i sliku čovjeka izuzetog od okoline kojoj naizgled pripada. Iako kontroverzna i od strane obiju zajednica (romske i hrvatske) nepojmljiva, njihova je priča uistinu uvjerljiva i nepokolebljiva. Milena je, kao rastavljena i nesretna žena prisiljena vratiti se u svoj rodni kraj, a koja se nakratko stabilizirala i primirila vrativši svoj život u kontrolu, postala nekom vrstom socijalne buntovnice koja, slijedeći makijavelistička načela, pomno upotrebljavajući načela ignorantnosti,  opravdava svoju ljubav.  Isti je princip moguće primijeniti na Sandija koji svojom pravednošću i radnom etikom odstupa od tipičnog pripadnika romske nacionalne manjine, samim time zrcaleći sliku izdajnika i neozbiljnog pripadnika svoje sredine.  Želeći osigurati bolje sutra za Milenu, ali i samog sebe, on postaje žrtvom same okoline iz koje i sam proizlazi, te donosi niz pogrešnih odluka koje će se za njega, sudeći po zaključcima kriminalističke istrage, u svaku ruku pokazati i više nego nepovoljnim.

Iako izuzetno kompleksan sam po sebi, ljubavni je element radnje kralježnica njenog daljnjeg razvoja. Usporedno s njihovom ljubavi u drami pratimo još nekoliko (samo naizgled) sporednih priča. Krucijalno je napomenuti da svaka od tih priča solitarno nosi određenu težinu i karakter koji savršeno upotpunjuju sliku realnosti današnjeg društva tradicionalnih zajednica.

Uz glavnu se priču veže razgranata i zamršena priča policijskih službenika koji neuspješno pokušavaju doći do rješenja zagonetke brutalnog dvostrukog ubojstva vatrenim oružjem. Taj je dio fabule posebno naglašen manjkom autoriteta lokalnih vlasti u suzbijanju kriminala unutar međimurske zajednice. U oko zapada i priča dvojice policajaca iz Zagreba (Krešimir Mikić i Luka Dragić) koji dolaskom u ovu golu i nepredvidivu sredinu doživljavaju neku vrstu kulturnog šoka, ali ipak uspijevaju zadržavati svoju profesionalnost u suradnji s lokalnom policijom (Goran Grgić, Slavko Juraga, Ivana Jončić). 

Priča ispričana iz perspektive lokalnog stanovništva Sabolščaka tipična je priča skeptične i zatvorene sredine u kojoj svaki odmak od zadanih normi i mišljenja biva osuđen. Kućanstvo je Japice Rudolfa (Franjo Kuhar) glavni epicentar događanja ljubavne priče Sandija i Milene u Sabolščaku. Bivajući primjerom tipične malene sredine, u njoj su u svakom trenutku postojane i određene tenzije. Marijan Hamer (Siniša Popović), tajanstven čovjek koji se bavi mutnim poslovima, kao i Milenina prijateljica Fanika (Ana Begić) koja svojoj prijateljici ulijeva određenu dozu sigurnosti u samu ispravnost njene odluke, zajedno s ostatkom likova upotpunjuju velik dio radnje te joj prirodaju originalnost, karakter, ali i zamršenost.

Praćenjem Sandijeve životne priće predstavljeni su i likovi romske nacionalne manjine. Njegovi roditelji, majka Albina (Alma Prica) i otac Đani (Livio Badurina) likovi su koji odstupaju od standardiziranog prikaza pripadnika romske zajednice. Svojom dobrotom i nestašnosti, ali i pravednošću i dobrohotnošću predstavljaju jedine pozitivne likove u Bukovom Dolu. Ipak, primjer je njegovog oca primjer osobe koja je vođena racionalnošću i svojom pravednošću postala žrtva zatvorenog sustava u kojem se svi pojedinci drugačiji od većine penaliziraju.  Oprečno likovima Albine, Đanija i Sandija, likovi starješine romskog sela (Bojan Navojec) i Sandijevih prijatelja (Ugo Koranj, Ivan Colarić, Tin Rožman, Josip Brakus) predstavljaju krutu sliku nepromjenjive romske zajednice.

Posljednja sporedna, ali po mom mišljenju u najvećoj mjeri najimpozantija i izuzetno emocionalna priča životni je put kurdskog izbjeglice Nuzata (Dušan Bućan) koji je, želeći osigurati bolji život svojoj ženi Dilari (Luca Anić) i njihovoj djeci, primoran krenuti na zapad. Na tom je putu suočen s mnogim nevoljama, kao i društvenim i moralnim padovima koji svoj vrhunac dosežu u točki spajanja i ispreplitanja svih sporednih fabula s glavnom u posljednjem dijelu predstave.

Glumački je sastav  kvalitetno i profesionalno spremio svoje uloge, pritom uspijevajući prikazati i uvjerljivo zadržati mentalitet zatvorenog društva. Izvedbu predstave otežalo je i korištenje kajkavskog dijalekta koji ipak nije predstavljao preveliku zapreku u realizaciji predstave. Sama je pozornica predstavljena vrlo priprosto, jednostavno, gotovo težački. Stambeni su objekti  prikazani i napravljeni od drveta te na pozornici nema neke luksuznije građe.  Samim se time uspostavlja dublja finesa shvaćanja i prikazivanja materijalne neimaštine i teških uvjeta u kojima ljudi žive. To na neki način odvlači pažnju od  prikaza same scene i omogućuje bolje i kvalitetnije praćenje radnje koje ipak biva otežano u određenim situacijama te je sukladno tomu prilikom gledanja predstave moguće izgubiti smisao odnosa između likova.

Kao završnu misao bitno je osvrnuti se na hrabrost i sigurnost stavljanja ovakve predstave na pozornicu (pa i u digitalni oblik) u vrijeme stvaranja sve većeg i dubljeg jaza između domicilnog hrvatskog stanovništva i romske nacionalne manjine. Ciganin, ali najljepši zamršena je mreža zatvorenosti i kontroverzije koja je, usprkos sumnjama, uspjela aktualizirati i otvoriti društvene probleme današnjice.

Za portal Odjecikulture.com, piše Silvio Činć