13. srpnja 2020.

odjeci kulture

sve o kulturi na jednom mjestu

Rockabilly kultura kao simbol otpora u romanu ‘Blue Moon’ Damira Karakaša

Blue moon Damira Karakaša jedan je od onih romana kojeg se itekako isplati pročitati. A ako ga pročitate šest godina nakon što izađe, kao što je bio slučaj sa mnom ovih dana, vjerojatno ćete se zapitati što ste, dovraga, čekali. Već tradicionalno vještim odabirom riječi Karakaš uspijeva stvoriti realističnu atmosferičnost i odličnu psihologizaciju koja nam daje više nego dobar uvid u prošlost i unutrašnjost glavnog protagonista. Roman je veoma prohodan i lako čitljiv, naoko jednostavan ali  zapravo poprilično kompleksan.

Djelo je ispripovijedano iz subjektivne perspektive fanatičnog rockabillyja Čarlija, koji nam dočarava tjeskobnu situaciju krajem osamdesetih, tik pred početak Domovinskog rata. Taj propali student više brine o izgledu svoje kokotice nego o bilo čemu drugome. Upravo njegova frizura postaje simbolom otpora nemilosrdnom sustavu i patrijarhalnom društvu iz kojeg dolazi, a koje ne prihvaća druge ili drugačije. Kokotica je i pokušaj da pobjegne od tereta prošlosti, od manijakalnog oca, djeda ustaše, letargične majke, ali i cijelog primitivnog i bezličnog društva u kojem je odrastao.

Karakaš je, dakle, odlično prikazao život i probleme studenata koji iz provincijske sredine dolaze u veći grad, u ovome slučaju Zagreb, ali je ujedno veoma dobro secirao i portretirao život u malim ličkim mjestima, sredine iz koje dolazi i on sam. Mali broj likova iz Čarlijeva rodnog kraja opisan je uglavnom surovim i manijakalnim postupcima, čime se naglasak stavlja na njihovo unutarnje, rastreseno psihičko stanje. 

Ako priču promatramo površinski, ona nam doista govori o vječnom studentu poljoprivrede i velikom zaljubljeniku u rockabilly kulturu, koji se nije najbolje snašao u vodama studentskog života. Ako u priču prodremo malo dublje shvatit ćemo da ona progovara o strašnoj prošlosti i neizvjesnoj budućnosti, o velikim problemima patrijarhalne obitelji koja je uvelike ograničena dobrom voljom pojedinca, odnosno ponašanjem oca koji je glava obitelji, kao i o mnogim problemima mladog i zaljubljenog čovjeka krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća. 

Suprotstavljanje urbanoga i ruralnoga, prikaz intimnih scena seksa i zabava u zagrebačkim noćnim klubovima, težnje za mirom i rata koji samo što nije pokucao na vrata, nasilja u obitelji i na zagrebačkim ulicama – Karakaš sve to vješto oblikuje i prezentira, čime još jednom potvrđuje kako je trenutno jedan od najvještijih pisaca na hrvatskoj književnoj sceni.

Za portal odjecikulture.com, piše Ivan Bardić

Damir Karakaš
Damir Karakaš

Damir Karakaš rođen je 1967. u selu Plašćica kod Brinja u Lici. U Zagrebu je studirao agronomiju, pravo, novinarstvo, a nekoliko je godina radio i kao novinar Crne kronike Večernjeg lista, u Splitu. Od 2001. živi u Bordeauxu u Francuskoj a od 2002. do 2007. u Parizu gdje se uzdržava sviranjem harmonike. U Parizu na Novoj Sorboni studira i francuski jezik, izvodi performanse, te izlaže konceptualne radove. Još kao tinejdžer objavljuje karikature i crteže u brojnim novinama u bivšoj Jugoslaviji, a nagrađen je i s nekoliko uglednih nagrada za karikaturu.