16. listopada 2020.

odjeci kulture

sve o kulturi na jednom mjestu

Sve online predstave Zagrebačkog kazališta mladih

Uslijed globalne pandemije COVID-19 sve su kulturne institucije zatvorile svoja vrata, ali tehnologija nam je omogućila da uđu u naše domove. U nastavku vam donosimo sve online predstave Zagrebačkog kazališta mladih koje su vam dostupne za gledanje online.

Zagrebački pentagram

Tekst: Filip Šovagović/ Igor Rajki/ Nina Mitrović/ Damir Karakaš/ Ivan Vidić
Režija: Paolo Magelli 

Nagrade
  1. dani satire Fadila Hadžića, Zagreb, 2009.
    – Nagrada Zlatni smijeh, Velika nagrada Večernjeg lista za najbolju predstavu u cjelini
    – Nagrada Zlatni smijeh za najbolju režiju – Paolo Magelli
    – Nagrada Zlatni smijeh za najbolji tekst – Ivan Vidić za dramolet Zoo u okviru
    predstave Zagrebački pentagram
    – Nagrada Zlatni smijeh za najbolju žensku ulogu – Doris Šarić-Kukuljica
    – Nagrada Sabrija Biser mladom glumcu za uspjelo interpretiranu ulogu karakterne komike –
    Frano Mašković
  2. Gavelline večeri, Zagreb, 2009.
    – Nagrada Dr. Branko Gavella za najbolju predstavu
    HDDU – Nagrade Hrvatskoga glumišta za 2009.
    – Najbolja predstava u cjelini – drama
    – Najbolje redateljsko ostvarenje – drama – Paolo Magelli
    – Najbolja sporedna uloga – Ksenija Marinković za uloge Bake i Andreje
  3. festival hrvatske drame i autorskog kazališta Marulićevi dani, Split. 2010.
    – Nagrada Marul za najbolju predstavu u cjelini
    – Nagrada Marul za najbolju režiju – Paolo Magelli
    – Nagrada Marul za najbolju dramaturšku obradu teksta – Željka Udovičić
O predstavi…

Zagrebački pentagram povezao je pet tekstova hrvatskih autora u jednu predstavu. Dramski tekstovi pisani su po narudžbi za Zagrebačko kazalište mladih. Riječ je o ovim tekstovima: Pljačka Igora Rajkija, ZOO Ivana Vidića, Javier Nine Mitrović, Skoro nikad ne zaključavamo Damira Karakaša i Zona snova Filipa Šovagovića. U Zagrebačkom pentagramu prožimlju se teme neimaštine, nesretnih ljubavi, obiteljskih problema, prošlosti, budućnosti, imaginacije, surove stvarnosti, vremena u kojemu živimo i u kojemu ćemo tek živjeti. Poveznica je ovih pet različitih tekstova grad Zagreb i njegovi stanovnici. Njihove životne tragedije ovdje dobivaju sasvim novu, komičnu dimenziju. Pojavljuju se likovi svojstveni našoj stvarnosti, ali i likovi iz prošlosti i mašte te svaki od njih priča neku svoju priču, doživljenu ili izmišljenu, realnu ili izmaštanu. Zagrebački pentagram na tragikomičan način predočava situacije današnjice, probleme života u gradu različitih društvenih slojeva i kultura, koji se bore s vremenom i načinom života koje žive.

Praizvedba: 28. ožujka 2009.

Alan Ford

Magnus/ Max Bunker/ Nenad Brixy 
Redatelj: Dario Harjaček

Nagrade

HDDU – Nagrade hrvatskog glumišta, Zagreb, 2013.
– Nagrada za najbolju žensku ulogu u predstavama za djecu – Doris Šarić-Kukuljica za uloguBroja Jedan u predstavi Alan Ford, Magnusa, Maxa Bunkera, Nenada Brixyja te Darija Harjačeka

O predstavi

Četrdeset godina po prvom objavljivanju Alana Forda u Hrvatskoj, jedinoj zemlji u kojoj je doživio istinski kultni status, teatarska verzija pokušava ući u duh jezika i smisao grotesknog humora njegovih tvoraca Magnusa i Maxa Bunkera kako bi progovorili o mistifikaciji pojmova siromaštvo i bogatstvo. Temeljna teza koja se provlači kroz strip (u njegovim najboljim nastavcima) bazirala se na tome da su siromaštvo i bogatstvo samo različite strane iste bijede uzrokovane veličanjem novca kao apstraktne vrijednosti koja nas vodi prema raju zemaljskom u kojem se svaka želja može ispuniti. Siromašni preziru bogate samo zato što i sami nisu bogati, bogati preziru siromašne zbog njihove beskrupulozne borbe za život.

Živeći u vrijeme u kojem se na duhovnom planu sve više ostvaruje ideja diktature proletarijata, preuzimanja vlasti od strane sirotinje u smislu političkog zaklinjanja u sirotinju kao ideala poštenja, skromnosti i moralne besprijekornosti, predstava bazirana na stripu Alan Ford željela bi razbiti tu sliku o sirotinji kao nositelju moralne čistoće. Siromaštvo je nešto što probuđuje ono najgore kod čovjeka, a ne ono najplemenitije, kako nam se iz dana u dan nameće kao floskula. Bogatstvo kao ostvarenje vrijednosti u svojoj je biti potpuno bezvrijedno. Predstava Alan Ford postavlja tezu da tako dugo dok je novac kanonska vrijednost sistema i siromašni i bogati zapravo robuju istom bogu, jednako su smiješni i jednako vrijedni prezira.

Centralni su likovi ove priče Alan Ford i Bob Rock, tajni agenti čuvene grupe TNT koji čekajući plaću koja nikako ne stiže iz dana u dan riskiraju vlastiti život radi ostvarivanja tuđeg profita. U situacijama u koje ih se stavlja oni su izloženi pogibelji, potpuno nespremni i bez istinske svijesti što treba napraviti i što će se sljedeće dogoditi. Njihov je temeljni pokretač za posao glad i neimaština, a nada iznenadni okret sudbine. Sreća. Glavni im je neprijatelj Superhik, anti-superjunak koji radeći kao djelatnik javne čistoće iz prezira prema prljavštini koju stvaraju siromašni odlučuje postati borac za pravdu, što znači oduzimati sirotinji da bi se dalo bogatima- onima koji znaju kako treba živjeti. Taj obrnuti sistem otvara prostor očuđenja u kojem svakidašnjica postaje dio jednog velikog nesporazuma, stavljajući pod znak pitanja vječito zazivanje Novca kao nasušne potrebe, kao putu prema zadovoljstvu, ostvarenju

 Premijera: 18. svibnja 2013.

Kristofor Kolumbo

Miroslav Krleža
Redatelj: Rene Medvešek

Nagrade

15. festival hrvatske drame i autorskog kazališta Marulićevi dani, Split, 2015.
– Nagrada Marul za režiju – Rene Medvešek, za režiju predstave Kristofor Kolumbo, Miroslava Krleže

Teatar.hr – Nagrada publike, Zagreb – 2014./2015.
Nagrada za najbolju predstavu godine – Miroslav Krleža, Kristofor Kolumbo, redatelj, Rene Medvešek

O predstavi

Otkriće Novoga svijeta jedan je od mnogobrojnih ispita zrelosti na kojima je ova naša posljednja, dvije tisuće i četrnaest godina stara civilizacija toliko puta pokleknula. Spotaknula se. A kamen spoticanja uvijek isti. Ustvari, oblutak. Ustvari, kuglica. Jedna točkica u svemiru. Maleni krug koji sve mijenja u svoju korist. Jedno jedino o. Ono O koje otvara pitanje je li usputno preimenovanje Kristofora u Koristofora neizbježna prateća pojava svakog putovanja u Novo? Pitanje za svakog od nas. Vjerujemo li, nakon svega što smo doživjeli u tih dvadeset stoljeća, da je takav pothvat moguć bez tog malog, ali presudnog izobličenja? Pitanje teško. Okruglo. Jer već sam odgovor na njega otvara nam ili zatvara uska vrata u Novo, u svijet do kojega se bez vjetra vjere ne može stići ni najmoćnijim krstaricama i ledolomcima Stare zemlje. Kolumbo mladoga Krleže od onih je koji znaju odgovor. I ne boje se njegovih posljedica. Jedna od prepreka koje ga još čekaju na njegovu putu zasigurno je pitanje kako oprostiti onima koji ga nisu mogli razumjeti. 

Premijera: 22. studenog 2014.

Sada je, zapravo, sve dobro

Redateljica: Olja Lozica

Nagrade

24. festival hrvatske drame i autorskog kazališta Marulićevi dani, Split,
– Nagradu Marul za najbolju predstavu u cjelini – Olja Lozica
– Nagradu Marul za režiju predstave – Olja Lozica
– Nagradu Marul za umjetničko ostvarenje (scenografiju, kostimografiju, dizajn svjetla, originalnu glazbu, itd.) – Juraj Glasinović i Ivana Škrabalo za scenografiju predstave Sada je, zapravo, sve dobro

O predstavi

Jedan muškarac je iznenada otpušten, a u tom trenutku jedna obitelj ovršnim postupkom ostaje bez svega što posjeduje. Na jednom kraju grada usamljena žena nema sredstava za sprovod vlastitog supruga, na drugom par umirovljenika preživljava osebujnom inačicom urbane poljoprivrede. Hoće li takvi, svakodnevni proboji egzistencijalnog očaja postati podnošljiviji ako ih se zaogrne u začudno scensko ruho? Koliko smo daleko od trenutka u kojem spokojni i mirni možemo reći: „Sada je, zapravo, sve dobro?“.

Dramaturg Matko Botić o predstavi je zapisao: „Kako napraviti predstavu o najobičnijem, svakidašnjem trajanju, a da taj mimesis ne stvori uvijek istu kolekciju sitnih realizama u izvedbenom stilu? Kako bez patetike govoriti o situacijama kojima emotivni potencijal kipi preko rubova? Može li se istovremeno biti političan i nezainteresiran za izravno optuživanje? Nastanak ove predstave ispunjen je traženjima odgovora na spomenuta pitanja, kroz proces koji se trudio zadržati fokus na doslovnosti sadržaja i stalno inzistirati na apstraktnom potencijalu forme. Bez unaprijed pripremljenog teksta, bez čvrste strukture, bez ironijskog odmaka“.

Premijera: 19. siječnja 2013.

Velika bilježnica

Agota Kristof
Režija: Edvin Liverić

O predstavi…

Velika bilježnica Ágote Kristof već dugo nije bila aktualnija. Ponovno, danas smo svjedoci globalno rasprostranjena vala nasilja koji žrtve ne uzima samo na službenim bojnim poljima, nego i na mnogo pogubnije načine, Zlom koje nepovratno mijenja generacije koje imaju tu nesreću odrastati u doba i na teritorijima pogođenima ratom.

Kako preživjeti takvu sadašnjost, kako graditi budućnost, kako zaboraviti prošlost? O tome najviše možemo naučiti od djece. Katkad duboko i instinktivno pravedna, katkad zvjerski okrutna, djeca rata kao autodidakti knjigu svojih života ispisuju na otuđen, neočekivan, emocija naizgled lišen način, u epohi koja im nije ostavila drugi izbor.

Premijera: 4. lipnja 2016.


Radni naslov Antigona

Jazmín Sequeíra/ Luciano Delprato
Redateljica: Renata Carola Gatica

Nagrade

30. Gavelline večeri, Zagreb, 2015. – Nagrada za najbolju režiju – Renata Carola Gatica

20. jugoslovenski pozorišni festival Bez prevoda, Užice, Srbija, 2015.
– Nagrada Ardalion za epizodnu ulogu Hemona – Vedran Živolić – u predstavi #radninaslovantigona,

O predstavi…

Teroristički napad potresao je grad Tebu. Glavni gradski dnevni list napali su vjerski ekstremisti. Antigona, mlada i buntovna internetska aktivistkinja, odlučila je raskrinkati urotu koja se krije iza te tragedije. Sukobit će se s Kreontom, velikim medijskim magnatom odlučnim u obrani domovine pod svaku cijenu.

Svijet smanjuje dimenzije udaljenosti. Danas su granice više nego ikad bliže jedna drugoj. Kulturne razlike, koje globalno tržište tjera da se stope u jedinstvenu cjelinu, burno reagiraju u tom spajanju. Paradoksalno, globalizirani svijet postaje sve raznolikiji i složeniji. Ali raznolikost je kolateralni učinak mondijalizacije, nepogodnost na tehničkoj razini. Gospodarska tržišta priželjkuju samo jednu valutu, samo jedno gospodarstvo, samo jednu bezobličnu i bezličnu masu potrošača. Što se više otkrivaju osobitosti, to je veći napad kulturnog sustava da ih ukloni. Kao stanovnici 21. stoljeća nalazimo se u kontekstu bitke za preživljavanje razlika. Kako uspjeti u ostvarenju sna da budemo jedan svijet, a da pritom ne izgubimo bogatstvo bivanja u mnogo svjetova?

To je pitanje koje postavlja ovo djelo, ne ulazeći u detalje bilo kakva odgovora. A to je pitanje jednako neodgodivo nama danas kao što je bilo Sofoklu prije nekoliko tisuća godina. Sve to prikazuje bitka između najpoznatijih tvrdoglavaca u povijesti kazališta: traumatični sraz između tradicije i napretka, između kolektivne dužnosti i potreba pojedinačnih strasti, između istoga i drukčijega.

Kreont i Antigona branit će do krajnjih granica svoje svjetonazore i načine na koje se suočavaju s praktičnim dvojbama ovoga svijeta. Ostat će kruti u stavovima do točke vlastita uništenja i uništenja onih koji ih okružuju. Svaka sličnost sa stvarnošću nipošto nije slučajna.

Premijera: 11. travnja 2015.

Kako smo preživjele

Prema motivima eseja Slavenke Drakulić i pričama glumica
Redatelj: Dino Mustafić

Nagrade

VIII. Gumbekovi dani – Glumačka družina Histrion – 2015.
– Nagrada za najbolju predstavu u cjelini

39. dani satire Fadila Hadžića – 2015.
– Priznanje za kolektivni glumački i autorski doprinos predstavi Kako smo preživjele 

O predstavi…

Osam glumica na sceni nastoji rekonstruirati jedno vrijeme kroz osobna sjećanja (mogu li sjećanja uopće biti kolektivna?), u ispovjednom tonu, obilježavajući prostor koji su zajednički dijelili i koji im još uvijek pripada. Koliko su sjećanja pouzdana, a koliko su subjektivna i koliko se kroz prijenos u njih upisuje sjećanje nekoga Drugoga? I potom, možemo li uopće rekonstruirati neko vrijeme u nekome drugom vremenu, svjesni da se ono čega se ne možemo prisjetiti ponavlja u postupku? I ako se freudističkom učenju neprozirnost traume smatra posebno odgovornom za ograničenost sjećanja, koliko doista možemo vjerovati sebi ili drugima pri subjektivnoj objavi nekog događaja otkrivenoga u zajedničkoj prošlosti?

Njih osam tako će zajedno s gledateljima „proživjeti“ iznova komunizam, rat, tranziciju i ovu suvremenost, svjedočeći u prostoru teatra o vremenu koje ih je promijenilo. Njih osam projicirat će u te odvojene i povezane fragmente vremena vlastite i naše strahove, čežnje, nesnalaženja, nemoći, uspjehe, izgubljenosti, promašaje… Njih osam pokušat će negdje zaustaviti vrijeme u nekoj boji, okusu, mirisu, dijelu rečenice, u intenzitetu neostvarene žudnje, zagubljenoj misli, otklonu, u perspektivi prošloga koje se ponavlja beskrajno, u bezgranično nikad dostignuto buđenje.

U dodiru javnoga i osobnoga, na mjestu gdje se prelamaju zajednička sjećanja i zajedničke traume otvara se pukotina u koju upisujemo promašene susrete. Razlika koja nas razdvaja od onoga što se dogodilo, i to ponajprije ona vremenska toliko je duboka da je nikada, ni u sigurnosti jezika, nećemo uspjeti prijeći ili pokrpati. I dok ponavljanjem iznova budimo traumu u sebi, zavedeni nostalgijom prošlosti tjeskobne povijesne epohe prevodimo u uljepšane crtice iz vlastitog života.

Trideset, dvadeset ili deset godina poslije svijet se mijenja i u onoj mjeri u kojoj mu mi dopuštano da se promijeni. Odrastajući ili stareći s vremenom ispisali smo jednu osobnu povijest koja se ponekad, točnije nerijetko, ne podudara s onom realnom. Nikada me ti ne gledaš tamo gdje te ja vidim – rekao bi psihoanalitičar, tumačeći obmanu u svakome stvarnom susretu. I koliko god naš susret s ovim prostorom i različitim vremenima koja su u njemu ispisivala znakovite promjene bio traumatičan, ipak smo ga preživjeli. Uz usputnu napomenu izvedenu iz ipak subjektivnog pitanja – jesmo li ga doista preživjeli?

Premijera: 8. svibnja 2014.

Čarobni brijeg

Thomas Mann u dramatizaciji Hermanna Beila i Vere Stur
Redatelj: Janusz Kica

O predstavi…

Kada je posrijedi roman i to opsega kakav je Mannov roman o vremenu, izvedbeno približiti svu slojevitost teksta čini se unaprijed izgubljenom bitkom jer polagano sipljenje rečenica svesti na dva ili tri sata scenske esencije zapravo znači okljaštriti cjelovitost djela. No može li se naći bolje opravdanje za redukciju i nesklad različitih vremenitosti od središnje problematike romana, relativnosti vremena?

Dramatizacija Vere Sturm i Hermanna Beila zadržava ključne tematske preokupacije slijedeći narativni tijek romana. Polazeći od istraživanja germanista Michaela Maara o utjecaju Hansa Christiana Andersena na Thomasa Manna, objavljenih u knjizi Geister und Kunst. Neuigkeiten aus dem Zauberberg, koja je u drugoj polovici 1990-ih na njemačkom govornom području pobudila veliko zanimanje, Vera Sturm i Hermann Beil u dramsku inačicu unose i moguće poveznice između Čarobnoga brijega i Andersenove bajke Snježna kraljica. Djelovanje glavnog lika Hansa Castorpa, karakterno dodatno podcrtana odsutnošću, pasivnošću i hladnoćom, razmatra se u odnosu na Settembrinija i Dr. Behrensa kao antipoda, a ne na ravni Naphta – Castorp – Settembrini, kao što se uobičajeno pretpostavlja. Na početku banalno pitanje, ostati u sanatoriju ili otići, ostati jer je „ovdje kod nas lijepo” ili služiti „napretku čovječanstva”, s vremenom postaje egzistencijalnim utegom – kako živjeti, treba li se prikloniti mračnoj, zavodljivoj, morbidnoj strani ili se aktivno tomu oduprijeti. Castorp (kao i Andersenov Kai) prestaje biti društvenim bićem, nesposoban živjeti stvarni život povlači se u izolaciju, u sanatorij kao sigurno utočište na kojem nesmetano može živjeti u vlastitoj samoobmani, živjeti vlastitu iluziju. Unutarnja Castorpova paraliziranost prikazana je u zaljubljenosti u Klavdiju Chauchat, koju je sposoban voljeti samo iz daljine, ali ta ljubav ne prelazi prag realizacije. Vrijeme u sanatoriju isprva osjetno u sporu protjecanju svakodnevna rutinirana događajnost pretvara u bezvremenu letargiju. Koliko Castorpu prijeti opasnost od vanjskog svijeta, toliko mu prijeti opasnost i od unutarnjeg svijeta nedogađajnosti, bezvremenosti; oba prijete smrću, samo drukčijeg predznaka.

Ova koncepcija ne ide u smjeru realizma i realističnih scena, sve što se zbiva nastoji se potaknuti kazališnim jezikom, sve proizlazi iz moći imaginacije. Već i sam naslov sugerira da je riječ o izmještenosti iz realiteta. I mi danas iščupani smo iz realnosti, zaslijepljeni gomilom stvari koje moramo vidjeti, imati, doživjeti, a najmanje doživljavamo osobu nama nasuprot. Izolacija, pasivnost, svejednost i manipulativno utjecanje na Castorpa potencijalno postavljaju dijagnozu današnjice, no predstava ne daje rješenja, ona ispituje stanje duha. U kazalištu je najvažnije misliti, to je politika kazališta.

Premijera: 30. studenoga 2015.